Priče

Evo, dakle, te priče. Nadam se da će vam se svidjeti.

DEMON

napisao: Wardah the Bla’qQ

Valerija se zadovoljno meškoljila u raskošnom krevetu svoje spavaće sobe. U polumraku, kojeg su narušavala šarena svjetla grada od par katova niže, su se na prozoru vidjeli obrisi njezinog večerašnjeg ljubavnika (najnovijeg ulova, nasmijuljila se) kojeg je pokupila u kafiću. Činila je to često i bila je zadovoljna. Danas je, pak, bila nekako sjetna – a on je tako lijepo slušao dok su ispijali kavu… a poslije, oh, poslije…

Što te muči, dragi moj? – upitala ga je mazno – I kako ti je ime?

Nije odgovorio, već je nastavio stajati na prozoru zureći van na ulicu. Njegova ravna indigo-crna kosa se spuštala na njegova glatka gola ramena. Duguljasto lice je bilo gotovo crno u tami sobe; vidio se samo sjaj u očima, koje kao da su prodirale u samo srce Zemlje.

Hmm, frknula je mlada žena i sjela, pokrivajući svoju nagost laganim pokrivačem boje neba. Zabacila je svoju bujnu i zlatnu kovrčavu kosu unatrag, puštajući je da joj valoviti pramenovi opet padnu naprijed, a zatim je rukama obgrlila koljena i naslonila bradu.

Hmm, ponovila je zaintrigirano i ovaj put pomno promotrila mladića. Bio je visok i dobro građen: vitak, ali i razmjerno mišićav. Voljela je fizički snažne muškarce. Grubost joj je godila, barem unutar ovih zidova. Osjećala je kao da njome ublažava bol koja je, poput pustinjske bujice, povremeno znala navrijeti iz dubokih rana što ih je nosila na duši. Već pri samoj pomisli na to je i nesvjesno počela trljati zapešća, koja su još bila blago utrnula od njihove divlje ljubavne igre, i svratila misli na sadašnji trenutak.

Neko vrijeme ga je nastavila promatrati u tišini. On je i dalje netremice gledao kroz prozor, ali nije se činilo kao da zapravo gleda na ulicu. Tada je okrenuo glavu prema njoj i navukao zastor. Sjeo je na krevet kraj nje i maknuo pokrivač s njezinog tijela, a zatim je pogledao. U njegovim očima – sjaj. Valerija mu se nasmiješila i upitala:

- Nije ti dosta, je li? Vjeruj mi, ni meni… – krenula je rukom prema njegovom ramenu, ali on je spriječi i odgurne joj ruku od sebe.

- Ti bi se igrao, ha? Pa dobro – reče ona i poče se maziti uz njega, ali on je bio ustrajan i odgurnuo je od sebe, ovaj put jače i grublje, tako da je pala na krevet. Ona to nije shvaćala kao odbijanje već kao predigru, pa se opet počela penjati prema njemu, ali ovaj put ju je mladić snažno ošamario i srušio je na pod.

- Jesi li ti normalan!? – uzvikne ona srdito, brišući krv iz uglova usana. – Što umišljaš, tko si ti da mi ovo radiš? – ustade ona i uzvrati mu šamar što je jače mogla. Glava mu je poletjela unatrag od njezina udarca, ali ju je on lagano vratio i nastavio sjediti u tišini, baš kao da se ništa nije dogodilo. Jedino je blagi mlaz krvi u uglu njegovih i njezinih usana svjedočio da ipak jeste. Krv – i težina u zraku.

Kad je vidjela da se okršaj neće nastaviti, Valerija se malo smirila i sjela kraj njega, zbunjena. Ruku je stavila na noćni ormarić u kojem je držala pištolj. Za svaki slučaj. Tisuću pitanja ju je obasulo, ali nije mogla srediti misli da ih postavi. Nakon nekoliko minuta neugodne tišine, zaustila je glasom tihim poput šapata, pomalo uplašena:

- Znaš što… ovaj, mislim da je vrijeme da kreneš. Bilo mi je lijepo s tobom večeras – mada je moglo i bez udaranja, ali neka. Ako se koji put opet sretnemo, možda…

- Ime – prozborio je mladić i podigao glavu. Gledao je negdje u stranu. Sjaj u njegovim očima i dalje je bio vrlo intenzivan, s nekom crvenkastom notom.

- Mmm… Molim? – Valerija se opet zbunila, jer je potpuno prekinuo njezin tok misli tako da je zaboravila i o čemu je uopće pričala. Mladić je okrenuo glavu prema njoj i prostrijelio je pogledom. Gledao je u nju, ne samo na njezino potpuno golo tijelo; naime, imala je uznemirujući osjećaj da gleda U NJU, u njezinu nutrinu, kao da ispituje dubine njezine duše. Nije mogla izdržati njegov pogled dulje od nekoliko sekundi, nego je morala ustati, navući pokrivač boje neba preko grudi i omotati ga oko struka u žurbi. Zatim mu je okrenula leđa.

- Ne razumijem te – upitala ga je drhtavim glasom. Sad joj se već činilo da nešto zaista ne valja. Željela je da mladić ode što prije – a opet i nije to željela. Strah od boli i želja za boli pomiješanom sa zadovoljstvom su se sukobljavali u njezinim udovima.Vrtjelo joj se u glavi. Srce joj je počelo ubrzano kucati. Dlanovi su joj se znojili. Napokon je smogla hrabrosti da se okrene prema njemu i kaže:

- Ne znam ni tko si ni što, ali me više i ne zanima. Idi odavde što prije, ili… ili.. – nespretno je dohvatila mobitel – ili zovem policiju.

Na to ju je mladić pogledao sažaljivo i zagonetno se nasmiješio.

- Ne moraš me se plašiti. Neću ti nauditi ništa više nego što možeš nauditi sama sebi.

- Ma šta pričaš ti… ti si poremećen! – počela je divlje drhtati.

- Nisam poremećen. Sjedni, ne boj se. Neću ti ništa. JA ti neću ništa.

- Što ti to znači? Tko si ti?

Mladić je ponovno spustio pogled i stao zuriti dolje. Zatim je ustao i vratio se do prozora, gdje je nastavio zuriti van svojim udaljenim pogledom.

- Ja sam Demon.

- Molim? Što si ti? Hahaha! – nasmijala se Valerija. Smijeh je malo ublažio njezin strah.

- Pa mi se i dalje igramo! Ti si neki komičar, dakle? Dobro, gospodaru Belzebube iz Pakla, reci mi što me čeka večeras? – opustila se dovoljno da bi se ponovno bacila na krevet i skinula pokrivač sa sebe. Ni sama nije shvaćala svoju promjenu raspoloženja. Ali možda noć ipak nije sasvim propala, pomislila je.

- Nisam Belzebub. I nisam iz Pakla. Iz Pakla se nitko ne vraća. Ali jesam za Pakao. I tamo ću i završiti. – Na to je ponovno pogledao prema njoj i progutao je pogledom, a zatim nastavio: – A ti si već tamo, samo to ne znaš.

Valerija je sjela, zaprepaštena, preneražena, šokirana, uvrijeđena.

- MOLIM?!! Tko si ti da mi TAKVE stvari pričaš! – odjednom se osjećala prozvanom, pročitanom, prozrenom i prezrenom, optuženom i osuđenom.

- Rekao sam ti. Ja sam Demon. Tvoj Demon. Zvala si me, i došao sam.

- Demon, kažeš. Dobro. Idemo vidjeti kako demoni podnose METKE! – ruka joj je munjevito jurnula prema noćnom ormariću i izvukla pištolj iz nje. Valerija je primila pištolj objema rukama i uperila ga u mladića. Drhtala je. Ruke su joj se tresle od nesigurnosti. Nikad ga još nije upotrijebila, ali sad je bila voljna. Dotakao je mjesto gdje je bila najranjivija.

Mladić je skočio prema Valeriji, grubo je zgrabio za ruku u kojoj je pištolj ostao poslije njegovog trzaja. Drugu ruku joj je zavrnuo iza leđa i svom silinom je gurnuo na zid. Valerija je bolno jauknula i počela jecati, istovremeno se nastojeći obraniti od napadača, ali on je bio jači. “Ovo mi nije trebalo” – bila je jedina misao koja joj se vrtjela po glavi sve vrijeme, ali bila je daleka i neutralna, kao tuđa misao. Bol, je međutim, bila njezina i samo njezina. Baš kao i prvi put.

- Au.. jooj… jao… – kukala je i jecala, valjajući se po podu u bezuspješnom nastojanju da se podigne. Ruke su je boljele. Lice joj je bilo oderano i nos joj je krvario. Krv je curila niz njezine usnice i vrat, dolje prema njezinoj golotinji.

- Kretenu jedan… što si mi napravio – plakala je. Strah ju je prevladao. Uspjela se nekako podići na ruke i krenula se podizati na noge.

- Odlazi… idi… neću nikome reći, obećajem, nikome, samo me pusti… nemoj me ubiti, molim te… molim te – čuli su se njezini vapaji. Mladić je stajao nad njom s njezinim pištoljem u ruci. Sjaj u očima više nije bio samo sjaj već luđački bljesak zakrvavljenih očiju. Lice više nije bilo bezizražajno, već je bilo zvjerski nacereno. Uperio je pištolj prema njoj.

- Misliš da je ovo igra? Misliš da je tvoj život bezazlena igrarija? Misliš da ćeš ovakvim jednokratnim avanturicama s neznancima izliječiti svoje probleme? Probajmo onda još malo, možda upali!! – na te riječi ju je udario pištoljem po licu i potrbuške je svalio natrag na pod.

Nije slušao njezine jecaje. Bacio se na nju i počeo je napastovati. “Nemoj, molim te… nemoj…” – molila ga je, izubijana i ranjena, s krvlju koja se razmazivala po tepihu. Nije slušao, već izvodio svoj divljački ritual, sve vrijeme držeći pištolj pritisnut na njezinu glavu, dok ju je drugom pesnicom tukao po leđima. Urlao je riječi koje nije uspjela razumjeti, ali osjetila je njegovu mržnju i gnjev. Tu i tamo je razumjela riječi “takve kao ti” i nešto o uništavanju obitelji, ali osjećala je kako vrlo brzo otupljuje na sve. Bol, ljutnja, strah, povrijeđenost – u njezinoj se duši sve stapalo u bezličnu masu koja ju je ostavljala praznom. Bila je kao mrtva lutka pod njime.

Konačno je bio gotov sa svojim prljavim poslom. Podigao se i šutnuo je na stranu, tako da je ostala ležati postrance licem okrenuta prema njemu. Njezino lice bilo je lice mrtvaca – bez ikakvog osjećaja i izraza. Tupo je zurila negdje u zid, ali se činilo kao da ne gleda u zid nego negdje kroz zid, u neku neizrecivu dubinu. Nije osjećala krv koja joj se slijevala niz lice. Nije osjećala bol od mladićevih udaraca po bubrezima i kičmi. Nije osjećala posljedice nasilja na svojim intimnim dijelovima tijela, kao niti strah. Nije osjećala apsolutno ništa.

Mladić, nag, i još uvijek s pištoljem u ruci, okrenuo se prema njoj. Njegov izraz lica se promijenio. Jedna suza se slijevala niz njegov obraz. Sjaja u očima je nestalo. Klekao je pred Valeriju i spustio svoje lice do njezinog. Zaplakanim glasom je rekao:

- Oprosti. Oprosti… Drugačije ne znam.

Nije bilo reakcije s njezine strane. I dalje je tupo zurila negdje u daljinu, tek tu i tamo se povremeno trznuvši, kao od nekog unutarnjeg grča.

- Oprosti – ponovio je mladić i stao se odijevati, jecajući i plačući. Kad je završio, opet je klekao pred nju. Rukama ju je primio za glavu i nježno okrenuo njezino lice k svojemu. Uspio je pridobiti njezin tupi pogled, ali bilo je kao da ne gleda u njega već kroz njega. Približio joj je svoje lice tako da su im se nosevi i čela dodirivali, a zatim ju je poljubio u čelo i rekao:

- Nadam se… nadam se da sada razumiješ.

Tada je ustao,  izašao iz njezinog stana i bez riječi zatvorio vrata za sobom. Ostala je sama u sobi, zgrčena na podu, krvava i oskvrnuta.

Baš kao i prvi put.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

….

- Pa ti si neka divlja mačka! – rekao je mladić Valeriji nakon vođenja ljubavi. Upoznao ju je tek večeras u kafiću i zaključio da bi mogao imati sreće pa ju je pozvao da dođe kod njega da se malo zabave. Bila je zgodna i privlačna – baš njegov tip. Jedino što nije baš puno pričala.

Dok je on još uzdisao u krevetu, Valerija je ustala i krenula prema prozoru. Razmaknula je zastor i pogledala van. U mraku su se vidjeli samo obrisi njezina tijela i sjaj u njezinim očima, koje su gledale kroz prozor, ali se činilo kao da ne gleda na ulicu, već da prodire u samo srce Zemlje.

- Čuj, mala, a kako se zoveš? – upitao je mladić, sjedajući, još ustreptao od uzbuđenja.

Valerija je prvo odšutjela njegovo pitanje, puštajući da neugodna tišina zapara mladićeve uši. Zatim je zagonetni polu-osmijeh prešao preko njezinih usana. Navukla je zastor na prozor, okrenula se prema mladiću i odgovorila mu:

- Ja? – upitala je glasom koji je otkrivao i skrivao, tihim sudbonosnim šapatom koji je ledio krv u žilama, treptavim tonom koji je skrivao eksploziju mržnje.

- Ja sam tvoj Demon.